U Narodnom pozorištu Užice u utorak 25. novembra od 18, 00 na Maloj sceni na repertoaru je dečija pozorišna predstava „Snežana i sedam patuljaka” , tekst po motivima bajke: Ljubivoje Ršumović, režija: Branko Popović.
Američki filmski časopis „MuvieMaker Magazine” u svom štampanom i on line izdanju objavio je listu 25 najboljih filmskih festivala u svetu među kojima se našao i „Kustendrof” , filmski i muzički festival koji je pokrenuo Emir Kusturica u Drvengradu na Mokroj Gori.
O najboljim filmskim festivalima sveta odlučivao je odbor od 7 članova sačinjen od filmskih stvaralaca: reditelja, producenta ali i novinara , urednika filmskih rubrika i filmskih kritičara. U delu obrazloženja za mesto u top 25 filmskih festivala o „Kustendrofu”, jedan od urednika MM Magazina je napisao : „Taj festival je najviše kul od svih na kojima sam ikada bio zato što volim apsurd i harmonike, žestoka pića i čudnu hranu i mogu da tolerišem duvanski dim. Takođe, tu se prikazuju divni filmovi mladih ljudi , a slavni gosti su veoma pristupačni. „ Kustendrof” je divno bizaran događaj.”.
Da osim hedonizma po kome je poznat ne samo filmski nego i novinarski svet koji prati ovaj prvi a koji je dat na početku obrazloženja , „Kustendrof” nije samo to, poznato je svima koji su ga do sada pratili, i to ne samo poznate slavne ličnosti koje tamo borave u toku trajanja festivala polovinom januara, nego mladi filmski autori kojima je festival prioritetno namenjen. Sam festival, nastao 2008. na inicijativu Emira Kusturice osnovan je sa ambicijom da se mladim filmskim autorima sa svih merdijana pruži šansa. Ono što je u našem komšiluku bližem od Mokre Gore nastavljano a počelo je na „Kustendrofu” jesu radovi mladih filmskih radnika koji su vezani za Srbiju, prvo na Mokroj Gori a potom na „Interakciji” u Požegi: Irene M. Borego koja je nakon prvog boravka na „Kustendorfu” sledećeg leta snimila svoj prvi film na „Interakciji” gde je ostala naredne dve godine u svojstu supervizora, kao i prošlogodišnji dobitnik Zlatnog jajeta, glavne kustendroške nagrade za mlade autore Jan Kolencik koji je ove godine bio reditelj filma „Play” na „Interakciji”.
Na listi od 25 najboljih , pored „Kustendorfa” našli su se i tuluški festival „Limijer”, festival „Jug jugozapad” iz Ostina u Teksasu, zatim festivali u Hong Kongu, Kolumbiji, Poljskoj, Kanadi, Švedskoj, Irskoj, Tobagu, Trinidadu, festivali iz nekoliko američkih država…
Da ekipa koja realizuje festival „Kustendorf” dobro poznaje ukuse filmske elite u svakom pogledu, i da pored primarne svrhe festivala i organizaciono i marketinški zna da ugodi istima, svedoči i očekivanje od jedne takve manifestacije koje je izneto u tekstu: „To je osećaj o kome svaki filmadžija sanja. Izlaziš s projekcije svog novog filma na divnom mestu koje odiše osobenošću. Entuzijasti i iteligentni ljudi iz publike postavljaju ti bitna pitanje na koja nisi stigao da odgovoriš tokom seanse razgovora. Spušta se veče, i baš kako ti je rečeno, vremenske prilike u ovo doba godine su potpuno savršene. Neko ti dodaje piće. ..”
M. Nikolić
Odbojkaši Užica su ovog vikenda gostovali u Subotici gde su poraženi od Spartaka sa 3:0 (25:9, 29:27, 25:17). Utakmica u Subotici je za Užičane počela kao i većina ove godine u Prvoj ligi u gostima: momci puni straha i stresa od nove sredine jednostavno samo greše i poklanjaju protivniku poene. Protivnici u Prvoj ligi ove poklone oberučke prihvataju i ne dozvoljavaju uplašenim Užičanima da izađu iz svog straha i svoje muke. Tako se u Subotici došlo do 25:9 za domaće u prvom setu.
Drugi set je počeo sa 7:1 za Spartak servisima Jungića. Međutim, tada su Užičani počeli da izlaze iz svog oklopa, da se oslobađaju straha i da igraju. Pri rezultatu 12:10 za domaće na servis kod gostiju dolazi Ljubojević i dovodi Užičane u prednost od 15:12. Do pred kraj seta gosti održavaju vođstvo od 3 poena. Igrali su Užičani tada dobro, držali su loptu u igri i prebacili teret grešaka i nesamopouzdanja na Subotičane. I tako sve do rezultata 24:21 za Užice. Na servis kod Spartaka dolazi Janačkov i sa dva sigurna servisa dovodi Spartak do 23:24. U narednoj akciji Užičani prebacuju loptu domaćinu, koji organizuje napad na korektora Juhasa u zoni 2. Juhas izbacuje loptu preko bloka u aut, ali domaći linijski sudija nesigurno izmišlja blok-aut, a prvi sudija Rakićević, ne gledavši drugog sudiju, dosuđuje blok-aut i, umesto zasluženo osvojenog seta, Užičani u narednim trenucima gube set na razliku (29:27).
Teška sudijska greška nosi veliku nepravdu, koju igrači male ekipe ne mogu lako da podnesu i izađu mirni iz nje. Male ekipe prave veliki napor i nose veliko psihološko breme, kada se bore protiv jačih protivnika. Vrlo lako ulaze u sindrom „Kalimera“, a sudije, koje se nikad nisu bavili odbojkom i suštinom sporta, nikad neće razumeti koliko je bitno pravedno presuditi i, ako primetiš svoju grešku, ispraviti je.
Treći set je očekivano pripao domaćinu, koji je sigurnim servisima iskoristio konfuziju gostiju i zasluženo slavio rezultatom 3:0 (treći set 25:17).
Nema mesta razočarenju, iako bi osvojen set mnogo značio. Ova utakmica je siguran povratak u igru kao u finalu Kupa zapadne Srbije protiv Kosovske Mitrovice. Bilo je dosta dugih poena, dosta pasivnih blokova i uhvaćenih lopti u polju. Potrebno je da koncentracija bude na višem nivou, kako bi ovakva igra bila tokom cele utakmice.
Spartak: Stoković, Jungić, Janačkov, Medan (kap), Juhas, Čajić, Eremić, Pualić, Jovanović, Tumbas, Lozić, Konkolj (lib); trener Zakić.
Užice: Nenadić 7 poena (napad 18/5, 2 dg, 3 izbl; 2 bloka; prijem 13/34, 4 asa pr; 12 servisa, 2 sg), Tripković (2 servisa), Sredojević, Janjić 7 poena (napad 8/4, 1 izbl; 2 bloka; 5 servisa, 1 as, 1 sg), Dagović 1 poen (napad 1/1; 5 servisa, 1 sg), Ignjatović (prijem 1/5, 1 as protivnika), Lazić (kap) 7 poena (napad 30/6, 1 dg, 6 izbl; 1 blok; prijem 4/6, 1 as pr; 6 servisa, 2 sg), Šuljagić, Avramović ( 8 servisa, 3 sg), Ljubojević 11 poena (napad 26/11, 5 dg, 2 izbl; 5 servisa), Ćirković (lib) (prijem 4/10, 3 asa pr), Milojević (lib) (prijem 2/5, 1 as pr); treneri Bogosavljević i Krsmanović.
Zato pozivamo verne navijače da podrže naš ulazak u dobru formu na utakmici 1/8 finala Kupa Srbije, koja se igra u utorak, 25. novembra, protiv superligaške ekipe Đerdap iz Kladova. Utakmica se igra u dvorani Veliki park u 18 časova i 15 minuta.
U osmom kolu Prve lige Užice gostuje u Staroj Pazovi. Utakmica se igra u nedelju, 30. novembra u 19 časova.
Izvor:OK Užice
Slikarstvo je za mladu Jelenu Prljević nepregledno prostranstvo, dimenzija u kojoj iznova i iznova pronalazi nova pitanja i otkriva neke nove odgovore. Ova mlada umetnica koja je diplomirala 2013. godine na Akademiji u umetnosti u Novom Sadu, odsek slikanje pri likovnom departmanu učestvovala je na grupnim izložbama, samostalnu izložbu je imala ove godine pod nazivom Igra prazni Igralište, Nezavisna umetnička asocijacija IZBA Novi Sad, dobitnik je zlatne medalje International meeting of juvenile art, Evora u Portugaliji, nagrade „Boško Petrović”, Akademija umetnosti Novi Sad, za najuspešniji umetnički rad iz stručno umetničke discipline slikanje u školskoj 2012/2013. godini i pohvale žirija na V Međunarodnoj izložbi „Umetnost u minijaturi MajdanArt 2014” u Beogradu, a učestvovala je na festivalima SHORTZ 2013, 4th International Short Video/Film Festival, Akademija Umetnosti, Novi Sad i na Balkanima 2014, 11. Evropskom festivalu animiranog filma u Domu kulture Studentski Grad. Za sajt Ero pričala nam je o svom opredeljenju, odnosu prema priznanjima, ali i o tome koje su to teškoće sa kojima se suočava kao mlada slikarka koja traži svoj put.
Šta te je privuklo slikarstvu i kojoj oblasti si posvećena?
—Od malena sam bila okrenuta crtanju. U početku su to bili pokušaji, danas mogu reći uspešni, imitacije poznatih crtanih likova. U toku daljeg školovanja nastavila sam da negujem svoj talenat i samim tim su se javljali novi izazovi, mediji, tehnike, kako crtačke, tako slikarske za savladati. Slikarstvo mi se u datom momentu postavilo kao jedan od poziva koji mogu odgovoriti mojim istrazivačkim pitanjima koja je tadašnji nivo mog crtačkog i slikarskog iskustva iziskivao. Iz tog razloga sam 2009. godine upisala Akademiju umetnosti u Novom Sadu, odsek slikanje pri likovnom departmanu.
U srednjoj Umetničkoj školi u Užicu si završila smer za restauratora i konzervatora kulturnih dobara. Zbog čega nisi nastavila dalje usavršavanje na tom polju, već si se opredelila za slikarstvo?
—Veoma sam zahvalna na znanju koje su moji tadašnji profesori nesebično podelili sa mnomkao učenikom. Davanje akcenta na tehnološki postupak pri izradi slike i upoznavanje sa velikim brojem razlicitih crtačkih i slikarskih tehnika mi je veoma pomoglo u daljem radu. Konzervacija i restauracija pored zanimljivog tehnološkog postupka podrazumeva i dosta dokumentacije koja ne dozvoljava preteranu slobodu u likovnom izrazu. Slikarstvo sam videla kao nešto drugačije, otvorenije, slobodnije polje, a želela sam dalje raditi na ličnom izrazu, kako u crtežu, tako i u slici.
Nedavno si dobila nagradu, pohvala žirija na V Medjunarodnoj izložbi „Umetnost u minijaturi MajdanArt 2014” za rad „ Igralište”.Koliko ti znači ta nagrada i kakav odnos ti kao umetnik imaš prema nagradama kojih je bilo nekoliko u tvojoj karijeri?
—Kao što i sam naziv govori u pitanju je izložba minijatura internacionalnog karaktera. Sam konkurs nudio je nekoliko kategorija u kojima je umetnik mogao imati učešće. Vrsta kategorije zavisi, naravno, od tehnike i izbora materijala kojima se umetnik predstavlja publici. Rad prikazan na ovoj izložbi jeste deo ciklusa radova nastalih u toku ove godine. To su zapravo crteži u vidu svetlosnih objekata. Njihovu osnovu čini rekonstrukcija elemenata preuzetih sa već postojećih dvodimenzionalnih crteža iste serije. Usled fizički prisutne veštačke svetlosti, postojeće senke preuzetih elemenata nisu crtačka iluzija, već zaista postoje u tom malom prostoru kocke i aktivno učestvuju u građenju slike. Dobijena slika fizički podeljena na lejere predstavlja trodimenzionalnu analizu, već postojećih 2D crteža, u vidu malih scenografija. Svetlosni objekt može funkcionisati nezavisno ili simbiozno u odnosu na rekonstruisani crtež. Dobijena nagrada, kao i bilo kakva druga vrsta priznanja, za bilo kog čoveka, posebno mladog, predstavlja stimulans. Smatram da je za mladog umetnika bitno postojanje tog momenta ushićenja i odgovornosti koju uspeh nosi sa sobom. Ali tu je i taj trenutak kada prespavamo tu noć, probudimo se i shvatimo da je ponedeljak, novi radni dan koji nosi zdravu dozu ravnodušnosti koja sve iza doživljava kao prošlost. Postojanje takvih trenutaka izazova smatram mnogo plodnijim i bitnijim za samo stvaranje. Priznanje je prolaznog karaktera.
Od svih tehnika koje koristiš koja ti je omiljena, u čemu sebe možeš da iskažeš na najbolji način?
—Studije, kao i većina studenata, doživela sam kao neku vrstu eksperimenta, obezbeđenog prostora u kom sam mogla istraživati u različitim medijima i formatima. Ali nakon svih kombinacija, olovku doživljavam kao veoma blisko, neposredno i pristupačno sredstvo čije beleške mogu imati oblik brzopoteznih skica, minuciozno obrađenih kompozicija ili pak krajnje ekspresivnih prikaza određenog doživljaja. Olovka je uvek je uz mene u ulozi svedoka mojih običnih, svakodnevnih doživljaja i opažanja.
Koje je te teme najviše interesuju i u čemu pronalaziš inspiraciju?
—Teme i inspiraciju pronalazim uglavnom u sredini koja me okružuje.
Baviš se i multimedijalnom umetnošću. Koji je to koncept koji pratiš, pre svega mislim na tvoja dva animirana filma Naljuti se čoveče, koji je nastao u saradnji sa koleginicom Doris Milešević kao odgovor na temu Mala prodavnica socijalnih strahota u okviru 4th International Short Video/Film Festivala Shortz i „Vreme“ je završni rad u okviru izbornog predmeta Animacija i vizuelni efekti?
—Smatram da je pretenciozno nazvati te radove animiranim filmovima. Film je dosta kompleksnija forma. Više ih volim posmatrati kao jedan oblik mog istraživanja u polju crteža u čijim okvirima moj crtež dobija vremensku dimenziju, biva oživljen.. Forma videa zahteva drugačiji tretman od nepokretne dvodimenzionalne slike. Polje delovanja na posmatrača je znatno šire i zahteva određenu pročišćenost jezika kojim se autor želi objasniti publici. Učinila mi se pogodna za prikazivanje promene i transformacije koju protok vremena nosi sa sobom. U mojim crtežima ova istraživanja bazirana su na analizi pokreta i svetla. Animaciju sam doživela kao interesantnu, bogatu formu izražavanja koja usled postojanja vremenske dimenzije moj crtež postavlja u novi kontekst i otvara novo, interesantno polje za istražiti.
Koje su teškoće sa kojima se suočava mlad umetnik, a koje su to radosti koje ti posao čine posebnim?
—Teškoće sa kojima se mlad umetnik danas susreće u našoj zemlji nisu ništa preterano drugačije od teškoća mladog čoveka drugih interesovanja koji se nastoji izboriti za svoje mesto. Ali pored teškog starta u smislu finansija, zaposlenja, nepostojanja podrške od strane nadležnih institucija, entuzijazam i volja, kao karakteristike mladog čoveka, su na našoj strani. Iskren izbor profesije i istrajnost u izabranom polju delovanja verujem da donose napredak kroz nova iskustva u radu, poznanstva i saradnje. Jedan od razloga zbog kojih sam odabrala ovaj poziv jeste to zadovoljstvo koje u meni budi sam proces stvaranja. Finalni proizvod jeste jedno gotovo rešenje, dok ja kao autor mogu da ispratim sve faze tog procesa koji je uvek veoma inspirativan.
Na čemu trenutno radiš i kakvi su ti planovi za budućnost?
—U planu mi je dalje školovanje u inostranstvu. Polje fokusa mi je priprema za polaganje prijemnog ispita za upis na jedan od odabranih master programa. Pored toga bavim se crtanjem i radim sa decom u okviru kreativnih radionica.
M. H.
Mlada Užičanka, Mаrijа Kаrаdević je izuzetno svestrаnа ličnost. Ona je književnicа, pozorišnа glumicа, muzički nаdаrenа devojkа kojа uporno i smelo putuje kroz svoj život. Piše poeziju i autor je knjige pesama „Most na vetru”, a oprobala se i u glumi igrajući u predstavama Jа plus Ti jednаko Mi, Sаn letnje noći i Ožiljci, a pohađala je i časove violine i pevanja u Muzičkoj školi Ars nova, a uz sve to Marija je zaposlena u Telekomu. U svаkodnevnim izаzovimа pronаlаzi inspirаciju dа sаvlаdа sve prepreke koje joj život nаmeće, i kroz to spoznаje sebe i pomerа grаnice svojih mogućnosti.
Kada i kako je započelo vaše putovanje u svetu poezije?
—Zvаnično od šesnаeste, а nezvаnično od sedme godine. Teško pitаnje nа koje vаm ne mogu dаti odgovor iz rаzlogа što je kod mene pisаnje poezije nаstаlo spontаno. Poezijа je zа mene bilа nešto što se ne plаnirа i nemаm konkretаn odgovor zа to jer nemаm tačan dаtum kаdа je nаstаlа. Nemam pravi odgovor nа to pitаnje jer je jednostаvno poezijа deo mene.
Gde pronаlаzite inspirаciju zа pisаnje?
—U svаkodnevnom životu i situаcijаmа iz životа. Svаkа pesmа je posvećenа ljudimа koji su prošli kroz moj život, аli su u njemu do dаnа dаnаšnjeg.
Koliko vаše emotivno stаnje utiče nа pisаnje poezije?
—Zаnimljivo pitаnje. Dа, pisаnje poezije svаkаko zаvisi od trenutnog emotivnog stаnjа. Pišem sаmo o osobаmа i situаcijаmа koje su prošle, o tim nekim prošlim vremenimа.
U kojim trenucimа stvаrаte, dа li imаte posebаn period kаdа pišete?
—Nаjviše inspirаcije imаm u proleće i nаjboljа poezijа mi nаstаje noću.
Izdаli ste jednu zbirku pesаmа „Most nа vetru“. Kаdа je ona nastala, o čemu govore pesme u toj knjizi?
—Knjigа je zvаnično izаšlа 2010. godine. Kаo što sаm mаlopre reklа, sve pesme su posvećene ljudimа koji su bili u mom životu, аli su se u njemu zаdržаli do dаnаs. Nаstаjаle su u periodu od 1998. do 2010. godine.
U pripremi je Vаšа novа zbirkа. Možete li nаm reći kаko će se zvаti i o čemu će biti tа novа zbirkа?
—Ne bih ništа dа otkrivаm o novoj zbirci.
Zаšto?
—Ne mogu iz rаzlogа što je sve pitаnje vremenа. Ne bi se vezivаlа sаd zа vreme, dа vаm obećаvаm dа će biti do tog i tog dаtumа, а zа nаslov i nаziv imа vremenа.
Svet muzike i daske koje život znače
Osim pisаnjа jedno od interesovаnjа Vаm je i muzikа. Imali ste priliku da učite pevanje i da pohađate časove violinu u Muzičkoj školi Ars nova. Kako je započelo to druženje sa muzikom?
—Sticаjem čudnih okolnosti. Kаo mаlа sаm uvek mаštаlа dа se bаvim ili muzikom ili pevаnjem i željа mi se ostvаrilа slučаjnim susretom sа Dаrijom Milosаvljevićem koji je imаo u glаvi projekаt dа kroz muziku pokušа dа reаlizuje bolji život osobа sа invаliditetom. Suštinа priče je bilа dа se vidi kаko muzikа utiče nа osobe sа invаliditetom. Jа sаm krenulа na to i prestаlа iz nekih svojih ličnih rаzlogа.
Kаkvom vrstom muzike ste se bavili?
—U tom projektu bilа je zаstupljenа klаsičnа muzikа. Plаn je bio dа kroz muziku počnem polаko i dа pevаm. To je stаlo iz nekih rаzlogа koji meni nisu poznаti. Jа se iskreno nаdаm skorijoj ponovnoj sаrаdnji.
Pomenuli ste dа ste jedаn period pohаđаli čаsove violine u muzičkoj školi Ars novа. Kаkvа su Vаm iskustvа?
—Zаnimljivo, veoma zаnimljivo, аli nаporno. Kаo što rekoh, cilj mi je bio dа se vidi kаko muzikа utiče nа osobe sа invаliditetom i dа li to poboljšаvа njihovo, tj. nаše zdrаvstveno stаnje. Mogu reći dа je usko vrlo povezаno, аli je nаporno. Sve iziskuje vreme i rаd. Prvo nisаm imаlа vremenа dа bi sve to vežbаlа koliko je trebаlo. Smаtrаm dа se iz tog rаzlogа sve usporilo.
Imali ste priliku i da se oprobate na pozorišnoj sceni. U kojim predstаvаmа ste do sаdа učestvovаli?
—Do sаdа sаm rаdilа nа tri projektа. Prvа je bilа Jа plus Ti jednаko Mi, Sаn letnje noći i poslednje što smo rаdili su Ožiljci.
Kаko ste se snаšli u pozorištu i kаkаv je utisаk glumа ostаvilа nа Vаs?
—Kаko sаm se snаšlа to možete dа pitаte one ljude koji su gledаli pretstаve, а sа mog аspektа smаtrаm dа sаm uspelа dа budem neko drugi, а upravo uživаm u tome dа budem taj neko drugi, dа istrаžujem sebe u tim sposobnostimа.
Koliko uloge koje ste igrali imаju veze sа Vаšom ličnošću?
—Sve je to tesno povezаno. U svаkoj od predstаvа može dа se nаđe po neki segment koji odgovаrа mojoj ličnosti. Lično jа sаm se nаjviše stopilа sа Hernijom iz Snа letnje noći. Nаjviše mi je odgovаrаlа iz rаzlogа što imа više kаrаkternih promenа istovremeno i više scenа.
Dа li trenutno rаdite nа nekoj novoj ulozi?
—Ne mogu ništа dа kаžem, jer to ne zаvisi od mene. Nаdаm se ponovnom pokretаnju projektа pozorišnih predstаvа, аli opet to sve zavisi od nekih drugih fаktorа. Sve to stoji negde u nаznаci, аli je pitаnje vremenа.
Pored svih аktivnosti kojimа se bаvite, rаdite i posаo operаterа u „Telekom“-u. Kаko sve to postižete?
—Ne znаm ni sama, rаno ustаjem, kаsno ležem. Slobodnog vremenа kаd krenu sve te аktivnosti nemаm. Sve je stvаr želje.
Kada bi ste morali dа birаte jednu аktivnost kojom ćete se bаviti, kojа bi аktivnost to bilа?
—Pozorište, uvek i zаuvek, uz dužno poštovаnje аktivnostimа koje sаm rаdilа. Što se tiče poezije, opet se vrаćаm nа početаk, nije nešto što sаm birаlа. Uz poeziju kojа je deo mog životа ide i pozorište. Sve ostаlo može, а i ne morа.
J. V.
Gradska galerija Užice je pozvala sve likovne umetnike koji žive i rade na području Zlatiborskog okruga da se prijave za učešće na 26. Regionalnom užičkom likovnom salonu. Za pozivno pismo sa propozicijama Salona potrebno je obratiti se Gradskoj galeriji Užice na mejl adresu: galerijauzice@gmail.com
U Gradskoj galeriji Užice u četvrtak 20 . novembra 2014.g. otvorena je izložba radova nastalih tokom XIX Međunarodne kolonije umetničke keramike „Zlakusa”. Veliki broj prisutnih na otvaranju imalo je priliku da vidi objedinjene radove keramičara iz devet zemalja koji su ove godine radili od 26. avgusta do 11. oktobra kada se pečenjem na otvorenoj vatri zaokružio ciklus izrade umetničkih predmeta od keramike na tradicionalan način.
Na otvaranju izložbe prisutne je, u ime Gradske galerije Užice, pozdravio direktor Zoran V. Cvetić koji se i zahvalio idejnom tvorcu i autoru Kolonije , akademskom umetniku Sofiji Bunardžić, kako je rekao „zato što traje sve ove godine i zato što nosi ovaj projekat”, ističući između ostalog i sledeće:
— Iz sopstvenog iskustva kroz niz projekata koje sam pokrenuo u Gradskoj galeriji znam koliko je sve to teško. Dobro je , ali i najlakše u svemu što se radi jeste da se inicira i postavi jedan ovakav projekat, ali za dalje postojanje potrebna je ogromna količina je truda i upornosti da se opstane kroz sva ova današnja iskušenja , da se održi jedan kvalitet i kontinuitet kvaliteta sve ove godine.
Autor projekta Međunarodna kolonija umetničke keramike „Zlakusa” Sofija Bunardžić se u svom obraćanju zahvalila svima koji su pomogli da, kao i prethodnih osamnaest puta , i ove godine Zlakusa i Užice ugoste i pruže uslove za rad umetnicima iz raznih krajeva sveta, pri tome posebno ističući svoje učenike, maturante Umetničke škole u Užicu koji su pomagali kako prilikom trajanja kolonije tako i prilikom postavljanja izložbe u Gradskoj galeriji , kao i domaćinstvo Miluna, Milovana i Gorana Savića iz Zlakuse gde su umetnici boravili.
—Autorski projekat, s jedne strane, jako ozbiljan, ali s podrškom dosta prijatelja svih ovih godina koji nas nisu napustili, nisu nam okrenuli leđa nego nas pomogli u vidu sponzorstva i donacija doprineli su da ova kolonija ima voki uspeh ne samo u Evropi nego i u celom svetu. Za ovih devetnaest godina do sada na koloniji je učestvovalo oko 330 umetnika, likovnih kritičara, arheologa iz 28 zemalja sveta . Ove godine smo imali 13 umetnika iz 9 država od kojih je troje bilo iz Srbije. Učestvovali su umetnici iz Meksika, iz Turske dvoje, Španije, Egipta, Rusije, Finske, Francuske, Azerbejdžana. Izložba je izuzetno visokog kvaliteta pošto su se grupe mladih , srednjih pa do onih najstarijih učesnika ovogodišnje kolonije toliko dobro našlo u ovoj tehnici rada i pokazalo sva svoja umetnička dostignuća kroz materijal. Napomenula bih i da imamo prve rezultate kolonije „Zlakusa” jer učesnici, profesori koji su boravili ovog leta ovde, kroz svoje prezentacije i predavanja kao i kroz svoje javne nastupe govore o Zlakusi i načinu na koji se kod nas oblikuje keramika. Osim toga, umetnici iz Španije , Francuske i Finske su boravili ovde kao deo projekta EU gde je partner i nosilac projekta KC Beograd s ove strane, tako da se „Zlakusa” i na ovaj način prezentuje u Evropi— istakla je Sofija Bunardžić.
Jasmina Diklić, slobodni keramičar iz Novog Sada koja je ove godine drugi put na koloniji „Zlakusa” uz isticanje da je deset godina čekala da dođe prvi put dala je važnost selekciji ali i kvalitetu koji predstavlja minimum koji se od umetnika i njegovih radova očekuje.
— U svetu ima nekoliko hiljada keramičara i mi se između sebe prepoznajemo po radovima ali nije lako doći do ove kolonije, kad pošaljete CV to ništa ne znači jer nikad ne znate da li ćete biti pozvani ili ne. Prošle godine , na mojoj prvoj koloniji ovde ostvario se moj prvi susret s lokalnom glinom, lokalnim kamenom , radom na tradicionalnom točku, tradicionalnim načinom pečenja …Prva tri dana mi je bilo izuzetno teško jer sam pred sobom imala sve novo i trebala sam da jasno izrazim sve one ideje koje sam ponela od kuće. Sve faze rada na keramici su izuzetno važne, ali mene je fascinirao efekat koji keramika dobija kada se peče na otvorenoj vatri. Kod kuće sam probala da pečem keramiku u mojoj električnoj peći na istoj temperaturi kao i ovde, sve je to bilo u redu, ništa nije popucalo, no izostao je taj efekat koji glina dobija pečenjem na otvorenoj vatri i koja svim radovima daje posebnu čar— podelila je neka svoja iskustva i utiske s prisutnim Jasmina Diklić.
U ime Grada , izložbu je otvorila član Gradskog veća zadužen za kulturu , obrazovanje i sport , Jelena Vasović Vićović ističući značaj međunarodnih kulturnih manifestacija koje Grad podržava kao i etuzijazam i istrajnost njihovih nosilaca.
Radovi koji su izloženi u Gradskoj galeriji su izuzetno raznoliki kako po formi tako i po detaljima kojima obiluju. Na grnčarskom točku oblikovanoj glini teško bi se moglo zamisliti nešto više osim svedenih formi, no umetnici su ove godine prevazišli granice pristojne mašte poigravajući se kako osnovnim oblikom tako i razigravanjem materijala koji je primetan na skoro svim radovima. Izuzetno bogate linije i oblike obogatili su i specifičnim umetničkim jezikom pa čak i do granica simbola, tradicije i običaja svojih domicilnih kultura.
Na pitanje o mogućnostima ujednačenog kvaliteta visokog nivoa ovogodišnje izložbe s obzirom na okolnosti da su umetnici različite starosne dobi i različitih kulturnih sredina, Sofija Bunardžić je odgovorila:
—Prosto se tako desilo. Uvek imam najbolju nameru– da pozovem što je moguće kvalitetnije umetnike . Sticajem okolnosti desilo se da su ove godine ujednačeni po kvalitetu umetnici svih starosnih kategorija . Prošle godine je to bio neki drugi kvalitet, radovi su bili mnogo svedeniji i stilizovaniji . Ove godine su radovi ovako kako ih vidite – raznovrsniji, ali, možda je tome doprinelo i da imamo četiri umetnika više u odnosu na prošlu godinu.
Trajete već 19 godina kao kolonija a svi radovi se mogu videti godinu za godinom na jednom mestu samo na izložbi u Gradskoj galeriji. Godinama se priča o prostoru gde bi radovi s svih kolonija do sada bili objedinjeni i dostupni javnosti, pa koliko se odmaklo u toj priči?
—Opet je prošlo još godinu dana . No, imam u najavi da je rešenje tog problema moguće u skorijoj budućnosti. U pregovorima sam s gradskim vlastima, i u opciji je nekoliko prostora tako da očekujem da u najskorijim razgovorima daju predlog koji je od tih prostora najadekvatniji. Za sada, svih prethodnih godina sve se svelo na obećanja tako da ni sada, do nekog izvesnog rešenja neću ništa najavljivati. Radovi su smešteni u Potpećkoj pećini, drugi deo je kod mene u ateljeu a treći deo u totalno neadekvatnim uslovima u prostorijama bivše streljane u Gkc gde očekujemo da može doći do situacije da se sruši plafon i sve polomi. Šteta bi bila za grad , za budućnost, da gotova kolekcija koja je svih ovih godina skupljana i mukotrpno održavana na raznim mestima ne bude objedinjena i sačuvana. Stvarno se trudim , koliko mogu , da sve to sačuvam svih ovih godina , ali ne mogu sve sama. Ovog puta , u ovom delu stvarno je potrebna podrška nadležnih iz gradskih organa. Evo, i dvadeseta kolonija se bliži, brzo će proći, pa se nadam da će bar do tada situacija biti rešena. Osim podrške grada tu su i projekti EU, otvorio se Desk Kreativna Evropa, pa uz pomoć i podršku ljudi iz Ministarstva kulture koji su me svih ovih godina do sada pomagali , nadam se da je moguće i na tom planu, kroz neki od projekata obezbediti opstanak ovih radova.
Sinonim za koloniju „Zlakusa” je Sofija Bunardžić, no s obzirom na obim posla i obaveze, koga ste još uključili u organizaciju ove manifestacije?
—Trudim se da mlade generacije,najviše moje učenike iz Umetničke škole uključim u ceo projekat, tako da oni imaju velikog učešća u toku trajanja kolonije. Osim toga tu je Udruženje keramika „Zlakusa” koje mi pruža podršku i s kojim sarađujem , a što se tiče budućih planova , nadam se da će ljudi iz Ministarstva koji su mi obećali podršku i pomoć to i ostvariti.
M. Nikolić
U okviru ciklusa koncerata FMU i Guarnerius nagrađuju i subotu, 11. novembra u Guraneriusu održaće koncert jedna od najboljih studentiknja Fakulteta muzičkih umetnosti Beograd, Nastasja Vojinović. Uz klavirsku pratnju Ivane Pavlović, mlada violinistkinja će predstaviti svoju virtuoznost kroz kompozicije Mocarta, Hendla i Sen –Sansa /Isaija.
Koncert koji realizuje Guarneris uz pomoć Nelt kompanije počinje u 20 časova a ulaz je slobodan.
Nastasja Vojnović (1995, Crna Gora) student je IV godine FMU– a u Beogradu u klasi prof. Gordane Matijević Nedeljković. U svoju radnu biografiju već je upisala niz prestižnih domaćih i međunarodnih nagrada od kojih su najzapaženije Zlatna medalja na Internacionalnom takmičenju mladih violinista Barleta u Italiji, nagrade na Međunarodnom takmičenju „Boris Glazunov” u Parizu, Međunarodno takmičenje „Petar Konjović ”u Beogradu kao i počasne nagrada prvog reda na prestižnom takmičenju „Jaroslav Kocijan” u Češkoj . Sa talentovanom pijanistkinjom Sonjom Marković ove godine, kao duo, dobile su priznanja na međunarodnom takmičenju „Davorin Jenko” i Beogradu , Republičkom takmičenju Srbije i međunarodnom takmičenju „Donne in musica” u Kragujevcu. Nastasja Vojinović je svirala u brojnim orkestrima u Beogradu: solista Dečije beogradske filharmonije, potom član Omladinske filharmonije Borislav Pašćan, a prošle godine sa orkestrom Penderecki Muzičke akademije u Nemačkoj ostvarila je izuzetno uspešnu turneju po gradovima Nemačke, Holandije i Poljske. Njeno usavršavanje na majstorskim kursevima najboljih violinista današnjice doprineli su da njena virtuoznost bude zapažena od strane muzičkih stručnjaka .
M. Nikolić
U petak 21. novembra od 19 časova u Centru lepih umetnosti Guarnerius organizuje se dobrotvorni koncert čiji je prihod namenjen Fondaciji za sklonište za pse tokom zime. Na koncertu učestvuju mladi talenti : Galina Nikolin (klavir), Irena Josifovska ( violončelo) i Ivan Bešić (klavir) a na programu su dela Hajdna, Betovena, Šumana, Fore, Vujića, Egara, Sarasatea.
Klub spasilaca pasa lutalica osnovan je 2011. godine od strane učenice Internacionalne škole u Beogradu, Helene Le Roux , po njenom dolasku u Srbiju. Učenici ove škole su se pridružili ovoj Fondaciji i sav napora uložen je u izgradnju i podršku skloništu životinja Hope Riska((www.animalhope.org.rs ) koje je postalo dom za mnoge životinje lutalice.
Jedna od najprioritetnijih stvari u ovom skloništu zbog predstojeće zime je izgradnja krova na kućicama za pse tako da se sav prihod od ulaznica na ovom koncertu usmerava u tu svrhu.
Organizator koncerta je Internacionalna škola u Beogradu.
M. Nikolić
SALA 1
Od 13. do 21. novembra
u 18 časova
Od 22. do 26. novembra
u 16 časova
cena ulaznice: 250 dinara
Žanr: animirani, avantura, komedija, sinhronizovan, 3D
Trajanje: 83 minuta
Glumci: Newell Alexander, Noel Clarke, Joan Collins
Režija: Leon Joosen
Opasnost koja se nadvila nad Severni pol ovoga Božića bi mogla da dovede u pitanje posetu Deda Mraza deci sveta. Naime, zli vilenjak je odlučio da ukrade poznatom Dedici mašinu pomoću koje on putuje kroz vreme i u jednoj večeri uspeva da podeli poklone svim mališanima na zemaljskoj kugli. Kako bi to sprečio, simpatični vilenjak napustiće svoju štalicu i upregnuti sve svoje snage ne bi li spasio Božić i osigurao dostavu poklona na vreme!
SALA 1
Od 22. novembra do 10. decembra
u 18 časova
cena ulaznice: 250 dinara
Žanr: animirani, avantura, komedija, sinhronizovan, 3D
Trajanje: 92 minuta
Glumci: Ben Stiller, David Schwimmer, Jada Pinkett Smith, Chris Rock
Režija: Simon J. Smith
Otkrijte istinu o tome gde je tajna misija započeta. U svetu koji je pun tajni, Pingvini sa Madagaskara će vam otkriti da je borba protiv zla zapravo crno bela. U naizmeničnim akcionim i komičnim momentima, zadaci će ih odvesti na destinacije širom sveta.
SALA 1
Od 20. do 26. novembra
u 22 časa
cena ulaznice: 300 dinara
Žanr: romantična komedija
Trajanje: 99 minuta
Uloge: Keira Knightley, Sam Rockwell, Chloe Grace Moretz
Režija: Lynn Shelton
„Kaži kad“ je komedija o ženi koja odbija da odraste, laže svog verenika da će otići sama da se odmori na neko usamljeno mesto, a zapravo odlučuje da provede vreme sa svojim prijateljima tinejdžerima.
SALA 1
Od 20. do 26. novembra
u 20 časova
cena ulaznice: 300 dinara
Žanr: akcija, avantura, drama
Trajanje: 123 minuta
Uloge: Jennifer Lawrence, Josh Hutcherson, Liam Hemsworth, Woody Harrelson, Philip Seymour Hoffman, Donald Sutherland, Sam Claflin
Režija: Francis Lawrence
Mlada Oskarovka Dženifer Lorens vraća se ulozi koja ju je proslavila. U filmu Igre gladi: Sjaj Slobode 1. deo ona je ponovo Katnis Everdin, ali ovog puta nije više nepoznata devojka nego vođa masovne pobune potlačenih protiv vladajućeg Kapitola. Uvod u epsku završnicu jedne od najpoznatijih filmskih franšiza!
SALA 2
Od 20. do 26. novembra
u 21 čas
cena ulaznice: 250 dinara
Žanr: muzički dokumentarac
Trajanje: 97 minuta
Uloge: Nick Cave, Susie Bick, Warren Ellis
Režija: Iain Forsyth, Jane Pollard
Rediteljski dvojac Forsajt – Polard je sa malo elemenata drame i dokumentarnog filma uspeo da prikaže kako izgleda dan u životu poznatog muzičara Nika Kejva. Naracija, nepogrešivo napisana i izgovorena od strane samog Kejva, objašnjava nam njegov pogled na svet, život i iznad svega njegovu filozofiju pisanja pesama. U “20.000 dana na Zemlji” pojavljuju se Kajli Minog, Rej Vinston i Kejvov ortak iz benda Voren Elis. Film je dobio naziv po belešci na margini Kejvove knjige pesama gde je sabirao koliko dana je već živ. Na ovogodišnjem Sundance festivalu ostvarenje je nagrađeno nagradama za režiju i montažu.
Posle zapaženih nastupa ove jeseni u na izložbama u Francuskoj, Japanu i Kini, srpski multimedijalni umetnik dr Milija Belić nastavlja svetsku turneju izložbom u Sidneju. Zajedno sa još tri priznata umetnika (Joёl Besse, Laura Nillni, Bogumila Strojna), Belić će ovoga puta izložiti radove na papiru. Izložba u poznatoj galeriji „Factory 49” specijalizovanoj za savremenu apstraktnu umetnost geometrijske orijentacije, otvara se 26. novembra i traje do 6. decembra 2014.
„Milija Belić je vajar i slikar čija nas geometrijska apstrakcija, obdarena posebnim lirskim kvalitetima, navodi da mislimo o njemu kao o pesniku među vajarima. Njegov izraz je čist i oniričan, na putu od ruskih konstruktivista i Kazimira Maljeviča, koje on vidi kao svoje daleke plemenske rođake. Belić verovatno ima veliki broj ovih umetničkih rođaka, tim pre što je i teoretičar umetnosti. Umetnik kombinuje dva načina razmišljanja: jedan strukturiran, koji je matematički i muzički, i jedan iracionalan, koji dolazi do nas u obliku čiste poezije.” (New York Arts Magazine, jun 2013.)
dr Milija Belić je diplomirao na Fakultetu likovnih umetnosti u Beogradu 1978. g, i pored slikarstva u poslednje vreme među primarnim preokupacijama su i vajarstvo i kompjuterska animacija. Doktorirao je teoriju umetnosti na pariskoj Sorboni 1994. g. Do sada je ostvario veliki broj samostalnih i grupnih izložbi u Srbiji, Francuskoj gde i živi i radi većim delom, ali i u drugim delovima sveta. Njegovi radovi i knjige iz oblasti teorije umetnosti dragocen su materijal i veliki doprinos evropskoj i svetskoj kulturi.
M. O.
U predstavi „Arsenik i stare čipke” između svega ostalog pokazali ste nam i jednu bliskost između sestara koja se, gledajući u kontekstu savremene porodice gubi, čak i u tradicionalno porodičnom društvu kakvo je naše?
—U pravu ste potpuno. One u ovom komadu imaju jednu bliskost, toplinu, ljubav, jedno divno građansko vaspitanje. One su izuzetne gospođe, dve stare gospođe koje cene život i cene prijatelje , samo..imale su tu malu manu što vole da ubijaju ljude ali, iz milosrđa, kako one to kažu. To je jedan topao svet iz građanske klase koja danas više ne postoji.
Zadovoljni ste kako je predstava prihvaćena?
— Vidite i sami, sala je bila prepuna , publika je odlično reagovala. A vidite da smo ovde popularni i čim izađemo na scenu zadobijamo poverenje publike. Svi smo iskusni, radili smo mnogo do sada i posedujemo jednu veštinu da možemo da dopremo do publike , da pređemo rampu. Iako se publika malo udaljila , sticajem raznoraznih okolnosti , od ovih pravih teatarskih tekstova i komada, prosto – svi smo sviknuti na neku jeftinoću da nam prija jedna ovako zabavna predstava. Ovo je jedan dobar bulevar, ništa tu nije sofisticirano, ali to je jedna večita literatura koja će uvek opstati u teatru . No, svejedno, publika mora da se oslušne kao i na svakoj predstavi i u svakom pozorištu da bi se do nje doprlo.
Ovde ima gomila dece koja čeka da se fotografiše s Vama. Kako reagujete na tu situaciju?
—Nisam iznenađena popularnošću, no svi me, kao i sve nas, začas zaborave, za dva , dva i po dana, svi su zaboravljeni. Trenutno radim punom parom kao da imam puno manje godina i na taj način sma u podjednakom intenzitetu rada i rada i popularnosti kao i svih godina do sada. Taj konstantan intenzitet se , nekako sam namestio, i hvala Bogu da sam živa i još uvek zdrava. Krenula sam s talentom, dobro ispekla zanat i sad sve ovo što radim, radim s lakoćom. Čast mi je da me mladi prihvataju, znači: nije me pregazilo vreme, nisam zarđala…
U ovoj predstavi ste tetka koja ubija iz milosrđa..Ako koristimo termin ubistvo, šta biste Vi kao istaknuta glumica koja je dugo na našoj sceni ubili na istoj?
—Ubila bih tu jeftinoću kojom smo okruženi. Ja sam se davnih dana nadala da je s tim gotovo. Evo da se vratimo u devedesete , `95, `96..kad je počeo taj strašni sunovrat, ta strašna muzika koja je učinila zločin ovom društvu, kao da je to neko namerno uradio..i to još traje..i sve se to još i naziva kulturom?! Nek se ne vređaju ljudi koji to rade ali to je svojevrstan zločin. No, ja kao i svi mi moramo da živimo s tim jer smo na ovom prostoru, realna sam i svestna svega što nam se ovde nudi ali imam mogućnost i da se ne obazirem na takve stvari niti da ih prihvatam. Kad i ako ikad budem igrala u Londonu ili živela u Londonu onda ću isto tako biti svesna i realna u odnosu na tamošnju situaciju.
U odnosu na neke Vaše kolege s kojim ste istovremeno počinjali i gradili karijeru, nekako se stiče utisak da ste film zapostavili , posebno poslednjih godina?
— Pa , u suštini ja i nemam pravu filmsku karijeru niti sam je ikad imala. Inače, sad u ovim mojim godinama i ako se nađe neka uloga to može biti samo neka epizodna uloga. Za ove godine jednostavno je nemoguće naći nekakvu veću i značajniju ulogu ni na filmu ni na televiziji. Ja nekad nešto i nisam bila posebno tražena na filmu, uglavnom sam radila komedije, duhovite filmove i čak sam i jedno vreme bila „proganjana” da ulazim u „jeftine” filmove. I to malo što sam radila , ti filmovi su preživeli i sada kad ih gledam bilo je tu divnih stvari, neki od njih i nisu stvarno „jeftini”. Ostali su kao jedna zabava sa puno situacija , ima tu i karakternih uloga , divnih glumaca koji su u njima pravili svoje velike uloge.
Dobili ste neke manje nagrade za svoj glumački doprinos ali nikad jednu veliku glumačku nagradu ?
— Niti je očekujem. Dobila sam puno manjih nagrada ali one velike niti očekujem niti se to podrazumeva. Pa, naš dragi Nikola Simić koji je nedavno „otišao”, jedan velikan nad velikanima koji je obeležio naš teatar , slušajući o njemu, slušajući i gledajući pažljivo šta se o njemu priča i prikazuje ovih dana primetila sam da on zapravo nema ni jednu veliku glumačku nagradu. Ima neke manje nagrade, ali Steriju, Žanku, Ljubinku, Dobričnin prsten..ne! Dakle, vidite šta se dešava, takvog velikana nagrade su mimoišle. Takođe skoro sam gledala Oliveru Marković u „ In memoriam” gde ona sama kaže kako su je velike nagrade zaobilazile. Sve seu to gluposti, te nagrade..I uvek nekako mislim da neko, neka jedna osoba pritisne u datom momentu ..Nema tu kriterijuma , to su neka pitanja i neki odgovori i dogovori i bla, bla i truć, truć…
Trenutno radite , gde sve, rekli ste da ste u punom radnom pogonu?
—Imam dosta mobilnih predstava kao što je „Arsenik…”, onda još manjih predstava koje su takođe mobilne, radim „Bravo šou”. Volim da radim manje stvari, ne volim jedino gužvu, ali i u ovim manjim stvarima imam dobre partnere i to je ono što radim s radošću.
Gorica Popović
Igrate jednu od nosećih uloga u „Arseniku..” i to dugo, pa da li Vam je poznato koje je ovo izvođenje do sada?
— Mi smo imali premijeru „Arsenika..” u februaru 2010. i evo već duže od četiri godine je na sceni. Ova predstava je dosta putovala, obišli smo Hrvatsku–gostovali u Zagrebu, još nekim gradovima u Hrvatskoj, pa Crna gora. Ovo nam je prvi put ove sezone da je igramo, posle pauze od juna meseca , a nakon Požege imamo već zakazano nekoliko izvođenja u Beogradu. Do sada smo je igrali više od sedamdeset puta, uigrana smo ekipa, pa nam ni pauza ne predstavlja neki veći problem.
Zadovoljni ste reakcijom publike u KC Požega?
— Na naše veliko zadovoljstvo sala je bila prepuna. Publika odlično reaguje na ovaj crni humor, a ako uzmemo u obzir da je komad već po malo poznat i popularan najviše zahvaljujući istoimenom filmu sa Keri Grantom u glavnoj ulozi. Publika voli komediju, razbibrigu, voli priču o dve bakute koje ubijaju svoje podstanare jer je to nešto što nas odvaja od svakodnevnih problema , naših čuda i svega ovoga s čim živimo.
Dosta ste prisutni na pozorišnoj sceni , na TV ekranima. Koje su Vam trenutne profesonalne preokupacije?
—Pa , evo u nedelju je počela nova epizoda „Jagodića”, TV serije koja već broji treću sezonu i jedna je od gledanijih. Letos smo snimali te epizode i očeku me još posla na toj seriji. Onda, nastavljam seriju „Zvezdara” na TV Pink, puno sam u pozorištu. Trenuto radim komad koji će imati svoju premijeru 6. decembra. Uradila sam i jednu predstavu o operskoj pevačici koja ne zna da peva i jako bih volela da je i ova publika vidi, inače to je hit komedija Ateljea 212. U februaru me čeka jedan veliki film, pa prema tome..nema odmora!
M. Nikolić u saradnji sa ekipom TV Požega
Dobre stvari, onako kako su po Bibliji i drugim svetim knjigama raznih vera ispisanim samo za pobornike tvrdih moralnih načela bile bi jako monotone u svojoj doslednosti ako bi ih svi i na isti način tumačili … Monotone , u smislu da se ne bismo imali čemu gorko nasmejati na način kako ih je u njihovoj suprotnosti predstavio Džozef Keserlinger u svojoj ironičnoj komediji koja se većinom označava kao „crni humor” u komadu „Arsenik i stare čipke”. Ubistva, nešto iz milosrđa, nešto iz frustracija koje vuku korene iz detinjstva , porodično ludilo, porodične veze koje nastaju i koje se otkrivaju zarad leševa, kako utvrditi ko je normalan na šemi porodičnog stabla, sve to ovlaš podvučeno vladavinom sistema u kome je dobrovoljnim prilozima i donacijama moguće držati na uzdi i opštinu i policiju i sud su akcetovani događaji koji čine radnju ovog komada napisanog davne 1939. g . a prvi put postavljenog na scenu 1941. g. Dug život i skoro neprekidno postojanje jednog komada na scenama širom sveta od brodvejske premijere do danas govori da se mimo protoka vremena neke osobine ljudi ne menjaju. Sklonost ljudi da se opuste, nasmeju, uživaju u slikama i scenama nestvarne porodične zbrke gde se ljudi koji pripadaju različitim crkvama a imaju istu osobinu da nemaju porodicu pa prema nekoj logici nužno bivaju usamljeni– ubijaju, leševi takmičarski broje, skrivaju u kovčezima, zakopavaju u podrumu, braća mrze a ludi poštuju, zločinci menjaju fizionomiju plastičnom operacijom po potrebi…govori o tome da je ljubav prema cirkusu ili situacijama sa neočekivanim ili suludim obrtima uvek ista konstanta.
Dve sestre, starije dame Ebi (Seka Sabljić) i Marta (Gorica Popović), žive s nećacima Mortimerom Brusterom , pozorišnim kritičarem ( Nikola Vujović) i Tedijem ( Nebojša Milovanović) koji je u svojim šizofrenim halucinacijama Teodor Ruzvelt i kopa kanal do Paname u podrumu porodične kuće. Tetke pod izgovorom da izdaju sobu biraju samce za koje zaključuju da ako nemaju porodicu moraju biti usamljeni pa prema tome i lišeni dalje muke ovoga sveta i spasavaju ih otrovanim kupinovim vinom pri čemu Tedov Panamski kanal koriste kao grobnicu u koje ih isti sahranjuje u bezazlenom ludačkom uverenju da su žrtve žute groznice. Zaplet u kome se posle dugogodišnjeg odsustva pojavljuje još jedan nećak sa licem koje podseća na Frankeštajna (Mladen Andrejević) za koji je zadužen njegov alkoholisani prijatelj koji se izdaje kao plastični hirurg, dr. Ajnštajn (Boris Milivojević) s namerom da tu ostanu i istovremeno donoseći njihov leš. U trenutku kulminacije u kuću upada policajac (Bane Zeremski) zbog pritužbi komšija na buku a pri tome praveći zbrku u ionako zapetljanoj porodičnoj situaciji u kojoj se između živih petljaju dva leša, jedan kovčeg za skrivanje i jedna raka u Panamskom kanalu..Dovitljiv način pisca da ismeje i karikira američke vrednosti: slobodu veroispovesti, vlast i sudstvo, konvencionalne odrednice popularne umetnosti, američku porodicu kao stub društva , „američki san” kroz lik Tedija koji želi da bude predsednik, instituciju predsednika kao ikonu američkog društva (i svakog drugog) u ovoj rediteljskoj postavci ostaje zanemarena. Akcenat ove predstave je na površnoj humorističko zabavnoj igri a cela predstava oslanja se na tipične i uhodane igre glumaca na koje smo godinama navikavani kroz TV serije, filmove i pozorišne komade u kojima se pojavljuju. Osim Baneta Zeremskog koji u svoj lik policajca unosi nešto svežine i savremenosti u tumačenju, ni jedan od glumaca ne izlazi iz svojih tipičnih karakternih likova pomešanih s onim što gledalac očekuje od američkog brodvejskog komada. U većem delu predstave ne oseća se da likovi međusobno korespondiraju u svrhu radnje i akcije već se stiče utisak odvojenosti i inidividualnosti. Kostimi iz doba američkih filmova četrdesetih kao i scenografija prosečne američke sobe srednjeg staleža jesu u svrhu prikazivanja mesta i vremena radnje, podvlače opise tipičnih likova ni po čemu ne odstupajući od konvencionalne rediteljske namere. Bez ikakve dubine i istraživanja, „Arsenik i stare čipke” UK „Vuk Karadžić” odigrana na sceni KC Požega 18.novembra, na ovaj način su samo laka razbibriga i ovlaš dotaknut humor.
M. Nikolić
Enciklopedijsko-turistički vodič, „Vodopadi Srbije” autora Dragovana Stojadinovića Suleta u utorak uveče je predstavljen u prepunoj sali čitaonice Narodne biblioteke Užice. O ovom priručniku i specifičnoj foto-monografiji govorili su autor Stojadinović i Mirko Demić, urednik knjige i direktor Narodne biblioteke „Vuk Karadžić” iz Kragujevca.
Autor se više od 20 godina bavi istraživanjem i obilaženjem lokacija u čitavoj Srbiji, voli i živi za prirodu i došao je na ideju da svoje višedecenijsko iskustvo pretvori u knjigu i demantuje mnoge stvari.
—Dobra stvar je što je ova knjiga već sada priručnik na fakltetima koji se bave prirodom, a to je i delimično njena svrha. Ova knjiga je urađena veoma kompleksno i daje informaciju i ima kvalitetnu fotografiju. Autor nije opisivao vodopade, on veruje fotografiji, ali daje pravu stvar za sve ljubitelje prirode koji su motorizovani, pruža im osnovne informacije kako se do svakog vodopada može doći. Ova knjiga nije samo pokušaj da se upozna, već pokušaj da se pre svega upozori da su mnogi od ovih vodopada ugroženi ljudskim nemarom pre svega, ali pomaže kako ih učiniti vidljivijim i dostupnijim. Uz ovu knjigu je priložena i geografska karta Srbije na kojoj su obeleženi vodopadi Srbije koje je Stojadinović obišao i otkrio —rekao je Mirko Demić, autor knjige.
Interesovanje Dragovana Stojadinovića za vodopade je započelo 2004. godine kada je tumarajući južnim Kučajem video vodopad Prskalo. Kao veliki ljubitelj prirode, mnogo vremena je posvetio šetnjama po prirodi u Srbiji, ali i na Balkanu. Počeci beleženja vodopada po Srbiji, kao i mnogi, su bili teški i trnoviti. Nije znao odakle da krene, jer u Srbiji ne postoji nikakva literatura koja se odnosi na vodopade.
—Malo ko zna, ali u Srbiji postoje 92 vodopada koje sam obradio u ovoj monografiji. Tu su i dva vodopada za koje niko nije čuo niti ih je posetio, osim lokalnog stanovništva koje živi u njihovoj blizini. To su vodopadi koji se nalaze na Staroj planini, Kopren koji se inače nalazi na najvećoj nadmorskoj visini u Srbiji, na 1830 metara počinje voda, prvi slapovi se pojavljuju. To je vodopad trokaskadnog tipa. Posle nekoliko godina sam pronašao još jedan vodopad, koji je još bliži civilizaciji, Kaluđerski skokovi, koji je visok 232m što je za naše uslove i geomorfološke pojave nešto zaista neverovatno—priča Stojadinović.
Za put se opremio terenskim vozilom – džipom, uz ljubav prema prirodi, tu je bila i ogromna želja da otkriva skriveno i netaknuto prirodno bogatstvo u vidu vodopada. Na ovom putešestvuju dugom dve decenije upoznao je dosta interesantnih ljudi čija pomoć i saveti su mu mnogo značili. Potraga za vodopadima nije bila nimalo laka, Stojadinović se suočio sa mnogo neprohodnih mesta, morao je da provodim nekoliko dana u pojedinim područjima, da se mnogo šeta i uglavnom je imao nekog vodiča iz kraja. O vodopadima je saznavao kroz razgovor sa meštanima.
—Posebno bih izdvojio Staru planinu, jer je ona pravo bogastvo. U knjizi sam izdvojio jedno poglavlje koje se zove vodopadi Stare planine, jer to je planina enormno velikog masiva koja je duga nekoliko stotina kilometara u Srbiji, a drugi deo je u Bugarskoj. Na našem delu je ona zaista prelepa i prebogata vodom. To je voda koju iz skoro svakog potoka možete da pijete, sa visokom ph vrednošću. Ljudi sa Rudarsko-geološkog fakulteta koje sam pozvao da izmere vodopade su bili iznenađeni tom vodom.
U knjizi se nalaze i vodopadi u kanjonima, a ubeležena su i dva stalna vodopada na Fruškoj gori. U Zapadnoj Srbiji je obišao nekoliko vodopada, a tokom obilaska tih krajeva imao je veliku podršku nekoliko ljudi iz našeg grada.
—U užičkom kraju sam obišao dosta vodopada. Većina vas je sigurno čula za vodopad u Gostilju, a malo vas sigurno zna za vodopad u selu Semegnjevo. Tamo postoji izuzetno lep vodopad, vertikalni od 20 metara, koji je veoma ugrožen. On je strašno prljav, podnožje vodopada je puno đubreta, tu ima svega i svačega. U Kotromanu takođe postoji lep prirodni vodopad.
Vodopadi su prirodni fenomeni i treba ih čuvati i iskoristiti u turističke svrhe, ali na pametan način, a ne samo pisati o njima i ne raditi ništa da se oni održe u toj svojoj lepoti, kaže Stojadinović.
—Za mene najlepši vodopad je Tupavica koji se nalazi na Staroj planini. On je toliko lep da kada ga ugledate čini vam se da ste u prašumama Amzonije, priroda je tu netaknuta i pravo je zadovoljstvo biti tamo.
M. H.