Užice,
Сунчано
16ч17ч18ч19ч20ч
3°C
2°C
1°C
1°C
1°C

 naslovna milisav

Milisav o kome je ovde reč nije Milisav iz karikatura, stripova, aforizama, crtica i ostalih dosetki, kao Radoje, Miloje, Stanoje…kojima se na alegoričan i simboličan način ističu, a najviše ismevaju  naše naravi i sklonosti  nego istinski  čovek iz naše varoši.

Verovatno  svaka porodica ima jednu ličnost koja na sebe neprimetno i vremenom preuzme  ulogu lidera oko koja se vrte sva mišljenja, saveti, komentari, pa i komične situacije, to što mladi danas nazivaju „car” ili „ legenda”. U našoj porodici to je tečo Milisav. Imamo  još nekoliko njih u statusu  teča, ali kad se u razgovoru  kaže Tečo, onda se misli na Milisava. Takve ličnosti nemaju starosnu granicu ni vremensko određenje, tako  da ga, od njegovih daljih praunuka pa do onih približnih po godinama  u toj iscrtanoj  školici rodbinskih odnosa,  svi  zovu–Tečo.  Tečo Milisav je `32 ili `33 godište, već kako gde piše, a i kako kad sam potegne svoje godište u pričama, već prema prilici– da li priča o snazi u odnosu  na  bolesti i smrt  (kada je godinu stariji)  ili dobronamernim zabranama u  obavljanja sitnih kućnih poslova (kada je godinu mlađi). Jedna godina života, i ne može baš  puno toga da promeni, ali u glavi onog ko nosi više od osam decenija života na nogama, može puno toga da učini. Sav  svoj radni vek proveo je u Valjaonici, kao bravar. Ispoštovao je sve  neformalne zakone života popisane za ljudsku zajednicu:od ženidbe, stvaranja i izvođenja dece u život, pravljenje kuće, vikendice, letovanja, održavanja prijateljskih i rodbinskih odnosa, kroz sve svadbe, rođendane, sahrane i daće, sve kako se treba i kako je red.

Ono zbog čega je i zauzeo neformalno mesto lidera u široj familiji je njegova principijelnost  i kategoričnost, koja je nama ličila na beskrajnu bandoglavost iz koje su se najčešće prepričavali ili promašaji  ili  neponovljivo smešne  situacije, ali je godinama srasla za njega i učinila ga –Tečom, članom porodice kome se ništa ne protivureči i na čiju se ne komentariše. Kad je otišao u penziju, isto kao što je  za dan odlučio da prestane da puši, taj zadnji dan posla, seo je na fotelju u dnevnoj sobi i rekao:„E, dosta je bilo, sad vi!” To kategorično, „dosta je bilo”, odnosilo se na to da ništa više neće preduzimati , ”a sad vi” na braću od tetke koja su opet imala svoju decu. Tako je bilo, a  jedina stvar koju je iz svog ranijeg, radnog i društveno angažovanog života, zadržao, bilo je svakodnevo čitanje dnevnih novina posle doručka u devet sati.

Dok je radio u Valjaonici, kupovao je Borbu (na početku karijere v.k. bravara). Vremenom, s životnim i radnim iskustvom prešao je na Politiku, udubljivao se u tumačenja napisanog i uživajući u  dugim tekstovima i lepo oblikovanim rečenicama. Onda je prešao na Večernje novosti, koje je su se i najduže zadržale u njegovom životu. Pravio je kuću, ženio sinove, otplaćivao kredite, jurio kući s posla i na posao od kuće pa su mu  odgovarali kraći  članci ili izveštaji, bez straha  se da će osatati neinformisan a opet ne izazivajući grižu savesti na trošenje preko potrebnog vremena. Posle Novosti, obuzet opštom zarazom nategnutosti i tumačenja pravog puta za prelazak iz socijalizma u kapitalizam, sav ponosan u nastojanju da bude deo demokratije, ubeđen  da to znači da će nas sad pojedinačno pitati za mišljenje, bacio se na ozbiljniju štampu koja se stručno bavila tumačenjem stvarnosti. Svoju, sve tanju platu, trošio je na Dnevni telegraf, i toliko se ozbiljno zaneo svojim mestom u društvu u koje su ga novine ubedile,  da je,  na veliko zgržavanje tetke koja nije smela da protivreči, a   sve češće pravila slovo F s rukama na kukovima gledala kako nedeljom pristiže i Duga i Nedeljni Telegraf.  Njeno slovo F postalo je, uz huktanje i uzdisanje, alarm za  širu porodicu. Počela je da se žali da Tečo sve manje obraća pažnju na svakodnevne obaveze,  da sve više vremena provodi na  žive debate s komšijama i rodbinom koja dolazi u posete, isključujući ih ili uključujući u odabrani krug, praveći raspored poseta i vreme koje će na njih potrošiti , isključivo  prema mišljenjima i političkim sklonostima, da Aranđelovdan liči na politički miting a ne na slavu sa svećom i kolačem…

Demokratija se uselila i u njihovu kuću! To je trajalo do prvog lakšeg infarkta koji je nametnuo  i laganiji tempo života . Tokom   oporavka, vratio se Večernjim novostima, da se ne bi opterećivao dugim čitanjima, pedantno i revnosno  prateći zbivanja u zemlji i svetu, isto  kao što je i primenjivao propisanu terapiju. Demokratija je, upkost kratkim člancima i dalje živela u kući, pojačana svakodnevnim komentarima na prenose skupštinskih sednica zbog kojih je tetka morala da kupi sebi drugi televizor i preseli se   u malu sobu, da bi mogla da prati serije. Komentari, rasprave s komšijama i ubeđivanja s rodbinom su se nastavljala, a sve je kulminiralo naglim porastom skale na kojoj se meri šećer u krvi. Nekoliko dana nakon prvih loših rezultata i povećanog broja lekova, pored onih za srce, krvni pritisak i cirkulaciju, Tečo je dobio infekciju oka. Zbog visokog šećera, lečenje infekcije se odužilo na dobrih pola godine. Na preporuku lekara , a više od  straha za zdravlje, prestao je da čita i da gleda TV, pa je, uz  muziku s radija i vesti svakih sat vremena, u kući nekako bilo tiho i mirno.

Mir je kratko trajao, dok, uz malo veću dioptriju   nije  stekao sigurnost da je ponovo zdrav i sposoban za život, tražio  da mu se kupe novine. Kupili su mu najtanji dnevni list, složivši se  oko činjenice da treba što manje da zamara oči. Nekoliko dana je bio miran, čitao i ćutao, verovatno željan svega novog što se u međuvremenu desilo.  Onda je, valjda, poželeo da dublje uđe u srž  događaja i da logički poveže činjenice  sadašnjih dešavanja  sa onim što je u međuvremenu propustio, tražio da mu se kupi nešto opširnija, i kako je izjavio „ozbiljnija” štampa.  Na navaljivanje, doneli su mu Kurir, a posle nekoliko dana, uz burnu reakciju nesnosnog starca koji se teško odriče navika, da tamo nema ništa osim tračeva, ogovaranje i prepucavanja dokonih i belosvetskih danguba, doneli su mu Večernje novosti. Iste primedbe je imao i na Novosti, dodajući da od crne hronike i čitulja ima utisak da novinari ne izlaze sa ratišta, stratišta,  ludnica  i groblja… Ni Informer, ni 24 Časa,ni Blic , ni dobra stara Politika nisu prošli bolje, a  za svaki dnevni list  koji su mu donosili imao je sve ciničnije, ogorčenije, i otrovnije primedbe. Stanje u kući , ujtro, bilo je prilično mučno– nezadovoljni starac koji čeka novine, tetka koja postaje sve ravnodušnija i sve manje pravi slovo F, sinovi i unuci u raspravi koje novine kupiti toga dana da bi se ispoštovale navike i obezbedio kućni mir. Sve je to trajalo sledećih nekoliko meseci, dok se Tečo Milisav konačno nije malo smirio. Slomljen od istraživanja, očekivanja, izneverene znatiželje i mogućnosti da rastumači i da svoj sud, postajao je sve mirniji. Nije više tako često komentarisao ni dnevnu politiku, sve više je tražio programe na televiziji na kojima se prikazuju stare serije domaćeg igranog programa, dokumentarne televizijske stanice na kojima se prikazuju emisije o životinjama i prirodi. Kad ga ujutro upitaju koje novine da mu kupe, kratko podigne naočare i kaže, sada već uobičajeno:

—„Ma prelistaj redom, vidi gde su dobre karikature ili aforizmi, posle mi je svejedno koje smejurije ću  da čitam.”

I prvi put je tetka u kući glasno iznela svoje mišljenje:

—„E moj Milisave, zar ti je osamdeset godina trebalo..”

M. Nikolić

Related Posts

Leave a Comment