Užice,
Сунчано
16ч17ч18ч19ч20ч
3°C
2°C
1°C
1°C
1°C

 naslovna donacije

Od ledenog doba, potopa opisanog u Bibliji , kataklizme Pompeja, preko bezbroj, do sada preživljenih prirodnih katastrofa čovečanstvo se uverilo da je neke hirove nemoguće kontrolisati. Priroda je jednostavno takva, prevrtljiva  i nedokučiva, upkos  trudu naučnika i stručnih lica da je objasne i istom tolikom trudu da nam daju na raspolaganje sredstva i mogućnosti da je uništavamo (što mi nemilice, bezobzirno i raskalašno koristimo!). Poplave koje je, na žalost, jedan deo stanovništva Srbije doživeo, a drugi deo užasnuto posmatrao , obeležile su prethodne dane i sigurno je da će biti upamćene u svim segmentima života, od privatnih tragedija pa do uticaja na ekonomiju, politiku i ostale društvene pojave.

Ono što je bilo posebno upečatljivo u prethodnom periodu jeste naša solidarnost i humanost. I , stvarno je za divljenje koliko je ljudi iskazalo dobru stranu onoga što se zove čovečnost. I za poštovanje. Odavno Srbija nije bila tako ujedinjena, i divno je , u svoj ovoj tragediji da je bila ujedinjena u pozitivnom pravcu – solidarnosti. Međutim..To međutim– uvek se  kod nas javlja umesto zareza, uzimanja vazduha između dva zalogaja ili gnjecave sredine u dve kore hleba…Desilo se ono što se kod nas Srba već dugo dešava, što je takoreći tradicija. Počeli smo da se utrkujemo. Isto kao na svadbi, kad se komšije takmiče ko će da iznajmi veću salu, veću šatru, bolji orkestar. A gosti– ko će više da donese. Isto kao na sahrani, gde se dubina bola meri veličinom sveće i dužinom plača, uz usputno poređenje sa ostalima. Mi Srbi smo takvi ljudi. Novinar Goran Milić je, gostujući na B92 , izjavio da će sve ovo da prođe, i da će doći vreme kada ćemo jedni drugima prepričavati, takmičeći se, koliko smo lopata peska ubacili u džakove za nasipe za odbranu nekog grada. Ovo je parafraza  izjave , ali suština je  da je to vreme došlo nekoliko dana nakon tog komentara. Kao po komandi, obilato koristeći medije koji su zbog ozbiljnosti situacije sav svoj program usmerili ka poplavama i posledicama,  stanju i prognozama, krenulo se sa kampanjom prikupljanja humanitarne pomoći i to u takvom naletu da je bilo društvena sramota ne obavestiti, istaći ili oglasiti se! Od Crvenog krsta kome je to jedna od svrha postojanja, mesnih zajednica, organizacija, udruženja, klubova, institucija, pa čak i organizovanih grupa pojedinaca . Naravno da je potrebno obaveštenje, ali u tome se išlo toliko daleko da su isticani i logo i reklame, uz pozive su isticana zvučna imena  pojedinaca koji stoje iza njih, kao i onih koji to isto žele da postanu. Iskusan, stariji kolega Milić je i na to skrenuo pažnju rekavši da najčešće neki od volontera kasnije zahvaljujući „nekim silama” postaju rukovodioci projekata za obnovu i izgradnju. Znači, nije nam prvi put, (ako iskusan novinar unapred može da predvidi situaciju)!  Novinarski posao ponekad  izgleda i grub i nečovečan, pogotovo kada su životi u pitanju ( u školama za kamermane i novinare stoji večito otvoreno  pitanje čiji je odgovor  stvar izbora i stomaka i ocene profesionalne etike i dužnosti– snimati čoveka dok  gine ili mu pružiti ruku da učestvuješ u spasavanju?).

Novinarski posao ponekad dovodi i do drugih nečovečnih stvari koje su se otvorile ovom prilikom. U jednom od priloga RTS o prikupljanju pomoći kineskih državljana koji žive u Srbiji, novinarka je poturila mikrofon Kineskinji koja ubacuje novac u kartonsku kutiju (nalik na onu glasačku !) s pitanjem: „ Koliko ste upravo novca ubacili unutra?” , na šta je Kineskinja odgovorila: „ Deset hiljada”. Reakcija koja je sledila sutradan po ovom prilogu, jeste komentar jedne komšinice, penzionerke, o količini novca koju je kineska državljanka ubacila uz pitanje da li mogu s mog mobilnog telefona da pošaljem nekoliko poruka pa će mi dati nekoliko stotina dinara sledeći mesec, jer je njena penzija četrnaest hiljada i nema isplaniranog viška. Uz ubeđivanje, da ako nema, nije potrebno da daje, jadna žena je skoro uz plač navela tih deset hiljada  koje su se istakle u prilogu  RTS–a  i osećaj krivice što ona nema ni polovinu  od toga da priloži jadnom narodu. Pitanje koje se ovde otvara ide u  dva smera: da li je potrebno ovakvim isticanjem cifara  praviti dodatne razlike od onih koje imamo i kojih smo svesni? Drugo pitanje jeste, kome koriste tolike objave koliko je ko novca dao ili skupio? Ugroženima sigurno ne. Jer, ako niste zapazili, oni su ili u poplavljenim kućama, ili u kolektivnim centrima ili kod rođaka. Da neko od njih u takvoj situaciji uzme olovku i papir ili digitron i da sabira? Nesuvislo i kao pomisao. I još gore, ako nekome od njih, to, kao uteha prođe kroz glavu, da tamo neko misli na njih i skuplja novac, a šta ako se desi ..(ovde zapamtite pod br. 1.jer će to pitanje kasnije biti razmatrano). Znači, sve te informacije koriste nama, da se pohvalimo, istaknemo, da budemo silno humani, silno čovečni…mereno brojem nula u ciframa! Oni koji takve brojke ističu pozivaju se na transparentnost. Pozivaju se, to je opet zamka. Taj novac oni moraju, ako su već tako odlučili negde poslati, nekoj orgnizaciji– Crvenom krstu ili nekoj od agencija za ugrožene, a oni su ti koji treba da dostave u javnost, ako se to od njih zahteva ,transparentne podatke.

Bilo je i medija koji su se utrkivali koji će više poziva za skupljanje humanitarne pomoći objaviti. A ,svi su skupljali!– pa je bilo dovoljno i taksativno nabrojati ,a ne za svaki posebno praviti prilog i najavu (i istaći reklamu) .S druge strane mediji  kojima je i jednostavno obaveštenje o mestu gde se prikuplja pomoć bila namera , dolazili su u nepriliku  jer je bilo  slučajeva da se otvoreno ili  kroz redove informacija te vrste koje su  dostavljane , stavlja  do  znanja,da će se  ako se naziv donatora izdvojeno ne saopšti naći način da se takvo odbijanje javno imenuje kao odbijanje saučestvovanja u akciji solidarnosti. Toliko o hrišćanskom milosrđu, dobročinstvu koje nam je ovako ad hoc imalo i brojne druge svrhe osim humanitarnih, a ostalo je, pored pravih motiva,  stvar prespitivanja o ličnim ciljevima  u koje treba uključiti i gordost, samozaljubljenost, sticanje ili opravdavanje statusa i uloge u društvu  i ..kupovinu buduće ulaznice u raj.

Sada se vraćam na razmatranje prekinute misli pod br. 1. Svi znamo i to je već postalo deo folklora , da je dosadašnje iskustvo pokazalo šta, u nekom periodu, posle ovakvih katastrofa, sledi. Ni jedna jedina dosadašnja humanitarna akcija ovako velikog–društvenog karaktera nije prošla bez –zna se– zloupotreba. Ta reč je tako bliska onoj– međutim. Vratimo se na blisku prošlost i zemljotres u Kraljevu. Čini mi se da i danas govore o ljudima koji su ostali bez krova nad glavom a da je novac namenjen za njihovo zbrinjavanje otišao drugim, najčešće privatnim svrhama. Ili još dalje u prošlost, zemljotres u Mionici kod Valjeva je bio toliko davno da su neke kuće koje su tada izgrađene postale stare, a među njima ima onih koje su iz solidarnih fondova izgrađene kao vikendice zaslužnih građana , a da još ima ljudi koji žive u kućama koje i dan danas svojim sredstvima krpe napukle zidove i krovove. Baš tako– krpe, jer da imaju, odavno bi sagradili nove. Bez ogorčenja, pričam i o najužoj familiji koja živi u tom kraju.  Da ste na mestu nekog od ljudi koji su ostali bez krova nad glavom u  ovoj poplavi  i  slušate sve te cifre…a posle par godina još ste u nekom centru za raseljene ili kod rođaka i setite se svoje nade koju ste imali kad su brojke bile jako bitna stavka vesti, to bi bio sasvim dovoljan razlog da omrznete i društvo i državu. Nije ni čudo što oni ljudi nisu hteli iz svojih kuća i radije birali da ostanu, rizikujući život.  Od rata u Hrvatskoj i Bosni je prošlo više od dve decenije. Po nekim podacima  još uvek ima više od 20.000 izbeglih i raseljenih.  Taj podatak  je pomenut u emisiji na B92. Pomenuti su i fondovi EU koji nisu povučeni u upotebu za rešavanje pitanja izbeglih i raseljenih . Još uvek znam dosta ljudi koji žive u kolektivnim centrima u Bosni. Ili u tuđim kućama. A, ako su se doselili u Srbiju, i pored toga što su neki od njih rešili stambeno pitanje,  još uvek se razgovoru i posle toliko godina nazivaju „izbeglicama”. Ljudi u poplavljenim područjima su, odbijanjem da napuste kuće,   iskazali  u ime većine nas, nepoverenje u državu i obećanu pomoć, da su radije ostajali tu, računajući, da ako ostanu živi– neko će i prići ruševini, ali ako se pomere od ognjišta, teška je  vera da će se ikada vratiti. I političari koji su izjavljivali da ne znaju razlog zašto ti ljudi neće da idu, izgleda ili ne žive među  svojim narodom u svojoj državi, ili ne razumeju šta znači jedna kuća, jedno ognjište, jedino sigurno mesto za čoveka koji odavno na državu ( s razlogom!) gleda kao na sumnjivog prijatelja  koji mu,s obzirom na uslove u kojima živimo,  uskraćuje  veliki deo osnovnih  ljudskih prava.

Zato, sva ova naša humanost, solidarnost i saučestvovanje sa svim onima čiji bol i tugu možemo samo da opišemo i posmatramo nije mogao da prođe i bez neukusnog marketinga i to do granica svadbarskog kiča,  čije efekte najviše vidi lokalna zajednica u kojima su se ponovo stvorile i naglasile razlike između bogatih i siromašnih, revnosnih i ravnodušnih, milosrdnih i tvrdica, a  sigurna sam da nema čoveka koji je ostao spokojan na svu ovu tragediju. Mi smo , izgleda nacija, koja u svakoj situaciji nađe mesto i način da postavi ringišpil i kako se ko snađe za kartu da okrene koji krug. I da ubere onu lutku koja visi sa strane kao nagrada za još jednu besplatnu vožnju.

Kako priroda ide hirovito, od slučaja do slučaja, Zemlja se okreće u krug, ljudsko društvo ide uzlaznom linijom ali po spirali, što znači da smo skloni da neke stvari ponovo preživljavamo u istom sledu ali u drugom vremenu, izgleda da nama od sveg ovog jedino preostaje nauk koji nikako da zapamtimo . Nauk je da uvek ima ljudi koji i tragediju iskoriste da istaknu svoje zasluge i da su uvek glasniji od onih koji stoje u istom stanju milosrđa a koje se ne meri isticanjem mogućnosti u ciframa.

M. Nikolić

Related Posts

Leave a Comment