Užice,
Сунчано
16ч17ч18ч19ч20ч
3°C
2°C
1°C
1°C
1°C
Home MestoUžiceIstorija grada Užičani u Prvom svetskom ratu

Užičani u Prvom svetskom ratu

by Velimir Popovic
0 comment

438658_081318c1_f

U Prvom svetskom ratu mnogo je Užičana koji su se borili za slobodu. Za neke smo čuli, a dosta je onih koji su ostali u senci zaborava, a zbog svojih zasluga su takođe zaslužili da se o njima priča i piše. Biće ovo mali pokušaj da se u vreme obeležavanja stogodišnjice Velikog rata prisetimo i pomenemo još neke ličnosti iz užičkog kraja koji su učestvovali u njemu.

Zarija Lazarevic

Zarija Lazarević

Zarija Lazarević je rođen 1892. godine u selu Alin potok u opštini Čajetina. Jedan od ratnih drugova mu je bio i pop Milan Smiljanić, Prota iz Ravni, čija je parohija bila u Sirogojnu. Ostaće upamćeno da je tokom prelaska preko albanskih planina, sa svojim drugovima nosio iznemoglog Kralja Petra I. Sa starim Kraljem, koje je uvek bio sa svojom vojskom, u nekoliko navrata zaborav od teških vremena je našao u partijama šaha. Nakon prelaska Albanije, zajedno sa drugim obolelim, bio je na oporavku u Bizerti, u Africi. Čim se ukazala prilika, vratio se ponovo u borbu, na Solunski front. Naučio je i francuski jezik.

Sa pobedničkom srpskom vojskom, nakon šest godina ratovanja, Zarija se vratio kući. Nažalost, ženu i dete nije zatekao žive – umrli su od pegavca. Iz jednog preživljenog, opšteg pakla, vratio se u svoj lični. Ratnik se nije predao i krenuo je sve iz početka. Oženio se ponovo 1921. godine, i sa drugom ženom Jelisavom dobio šestoro dece – 3 sina i 3 ćerke (Milića, Milorada, Miliju, Kosu, Divnu i Borku), a čiji potomci žive po celoj Srbiji, od Zlatibora do Vojvodine.

Zarija je za svoje ratne zasluge odlikovan Albanskom spomenicom. Umro je u bolnici u Požegi od upale pluća 1965.god, a po sopstvenoj želji je sahranjen u grob svoje sestre Ivanke.

petrovic obren

Obren Petrović

Užičanin Obren Petrović nosi mnogo ožiljak na telu i u duši iz bitaka u kojima je učestvovao. U knjizi Solunci govore, Antonije Nađ piše da je Petrović rane na telu lakše podnosio od rana na duši. A njih su izazivali prizori viđeni na spaljenim ognjištima seljaka, kroz čija je sela prolazio u šestogodišnjem ratovanju…

„… Ne zna se šta je bilo gore: to što sam gledao na frontu, unakažena lica ratnika, tela izbodena bajonetima, ili što sam gledao kako plamen guta domove i kako se okupator obračunava sa nejakim stanovništvom, sa ženama i decom… Mnogo sam toga video i doživeo od prvog susreta sa Turcima, pa onda sa Bugarima, Austrijancima, Nemcima, preko bojišta od doline Ibra, pa preko Bregalnice, Mačkovog kamena, Gučeva, Beograda, Dobrog polja, Kajmakčalana…

… A na Lerinskom polju, na nas juriša – konjica. Hoće da nas zarobi. Udarismo brzu paljbu iz pušaka i mitraljeza. Nasta urnebes. Popadaše konji i vojnici. Dojurili su na sto metara. Naša vatra nije, čini mi se, trajala duže od pet minuta. A slika koju smo potom ugledali bila je strašna: konji su unaokolo jurili kao ludi… Eto kako pešadija bije konjicu. Beže konjanici bez konja, ne mogu u ludom trku da ih uhvate… Tu smo zarobili nekoliko desetina Bugara …

… Pa onda Čeganjska kosa…  Bože, kakav je to bio okršaj! Oni su imali četiri reda rovova. Moj vod zapao u sredinu položaja, na najosetljivije mesto. Kiša pada, pomrčina gusta kao testo, upadamo u rovove. Moj vod napravi još dva skoka kroz onu vatru i – nastade gušanje. Prsa u prsa. Sudaraju se dve vojske izbezumljene i okrvavljene, zvekću noževi, padaju leševi, čuju se poslednji jauci ranjenika… U pomrčini niko nikoga ne poznaje, čuju se glasovi: udri Jovane, čuvaj se Života, ne daj se, Miljko… Držite se vojnici, stiže vam pomoć…

… Kad je svanulo vidi se užas: Bugarin, pa naš vojnik, pa Bugarin, pa opet naš, a unaokolo puške i bajoneti, ranac i šarena torba, cokule natopljene krvlju, šajkača i bugarska šapka… Užas. Posle sam u snu gledao tu strašnu sliku, uvek sam se budio, jer sam čuo zapomaganje ranjenika…”

Obren Petrović je nosilac dve Zlatne Obilićeve medalje za hrabrost i drugih odlikovanja.

djokovic radojko

Radojko Đoković

Radojko Đoković regrutovan je u bolničku četu. Želeo je u boračku jedinicu i odmah na fron, ali kapetan mu je rekao da mora poštovati raspored.

U knjizi Solunci govore, Đoković priča:

„Već posle nekoliko dana, čim se završi kratka obuka, uputiše me u Valjevo. Bolnička četa Drinske divizije. Operaciona sala je u zgradi gimnazije. Šta sam tu sve video! Kakve slike užasa i nesreće! Tu su, neko vreme, donosili samo teške ranjenike… Doktor Jordan Stanić je svaki čas operisao… Neko vreme mi je bilo žao što nisam na frontu: mlad sam, zdrav, kadar za sve, ovako – čekam kad će da donesu ranjenike… Posle sam uviđao da je ovo važan posao – služim otadžbini, vidam rane njenim sinovima… Pa, zar ima boljeg i plemenitijeg zadatka?! Tako prođe prva godina ratovanja…

I tako ostadoh u bolničkoj četi. Sve vreme rata bio sam podalje od fronta, ali kao da sam bio na glavnim vatrenim položajima – oko mene je uvek bilo ranjenih i mrtvih. Bio sam svedok njihovog tihog umiranja. I ne znam gde mi je bilo teže: kroz vrleti Albanije, gledajući kako tiho umiru moji vršnjaci, koje nema ko da sahrani, ili kasnije, na Krfu i Vidu, gde su ih bacali u more, jer više nije imalo mesta na groblju, ili, najzad, na solunskom frontu – na Kajmakčalanu, Dobrom polju, Rovovskim kosama, Crnoj reci, Sokolu…

Đoković nije radio samo kao bolničar; imao je mnogo i drugih poslova: izvlačili su, danima, francuske teške dalekometne topove na najviše kote.

„Bili smo oduševljeni ovim topovima sa dugačkim cevima i jedva smo čekali trenutak da grunu. Mislili smo: kad grunu topovi, grunuće i naša pešadija, pa ćemo se brzo naći u svojim kućama. Ali, proteklo je još dosta vremena do konačnog proboja fronta. I, zamislite moju nevolju; razbolim se i upute me u englesku bolnicu u Vertekopu kod Soluna. Smota me neka bolest, iscrpe mi snagu i zamalo da platim životom… Spasiše me lekari. Odatle me upute u Vodeno, u drugu bolnicu. Tu sam posle bio na poštansko-telegrafskom kursu. I čim je probijen front, upućen sam u Prilep, u vojnu poštu, u kojoj sam ostao sve do 1. maja 1919. godine. Kući sam krenuo pešice preko Skoplja, Kosovske Mitrovice, Raške i Javora do Ivanjice.”

cakarevic ljubica

Ljubica Čakarević

Užičanku Ljubicu Čakarević su kao slični razlozi kao i mnoge naveli da krene u rat na taj daleki i neizvestan put. Učiteljica po zanimanju kao i njen brat Milutin i otac, nažalost morala je napustiti svoje zanimanje i početkom rata sa sestrom Milicom se latila posla bolničarke u vojnoj bolnici u Užicu, piše Antonije Đurić u knjizi Žene-Solunci govore.

„Počeše da stižu crne vesti da se neprijatelj preko Drine bliži Užicu i da ubija decu i pali kuće. Mačva je već bila u crno zavijena: otuda su stizali glasovi o strašnim zverstvima austrijskih i mađarskih vojnika koji su nabijali na bajonet srpsku decu, silovali devojke i žene, a starce zatvarali u kuće i žive spaljivali. Naređena je evakuacija. Ja, sa majkom, braćom i sestrama i nešto najnužnijih stvari u zavežnjajima, odoh u Pomoravlje, gde smo kod nekih poznanika ostali blizu dva meseca. Vratili smo se kad je Srbija bila oslobođena. Nastalo je neko čudno zatišje. Drinska divizija došla na odmor u Užice. Vojska dobro raspoložena, narod takođe. S vremena na vreme priređivane su i zabave.

Vratih se poslu učiteljice. Mislila sam se da više nikad neću videti užasne ratne prizore, niti gledati mlade vojnike bez ruku i nogu ni slušati njihove bolne jauke… Prođe nekoliko meseci, pa se ponovo poče govoriti o bojištima, o mrtvim i ranjenim. Na mnogim kućama u Užicu vijorili su se crni barjaci: u njih se više neće vratiti oni kršni mladići koje Dušan Purić, komandant Četvrtog pešadijskog puka, povede na Mačkov Kamen…U to vreme, iznenada i tiho, Drinska Divizija napusti grad. Već i to je bilo dovoljno da počnu zloslutne priče o novoj najezdi neprijatelja. U narodu se sve češće govorilo da smo pred velikim, sudbonosnim događajima. Proneše se glasovi da će naša vojska da se povuče prema Nišu i Skoplju, kako bi se sastala sa saveznicima koji se iskrcavaju u solunskom pristaništu, pa će zajedničkim snagama da udare na austrougarsku vojsku, kojoj se pridružila i nemačka.

Odlučila sam da se povlačim s vojskom i to saopštih majci. Ona me prekorno pogleda i tihim glasom reče:

– Ljubice, dete moje, zar nije dosta što su ti otac i dva brata na bojištu! Zar i ti da me ostaviš! Kuda ću s onom decom… Zar misliš da majka sve može sama?

– Ne mislim, majko, – rekoh joj – ali ja ne mogu da ostanem i čekam Švabe. Znaš dobro šta me čeka…

Majka je neko vreme ćutala. Onda još tišim glasom reče:

– Dobro, dete. Ti onda idi u Novu Varoš. Ostani kod oca neko vreme, pa kad se okonča ovaj prokleti rat, vrati se svojoj majci…”

Tokom povlačenja iz Nove Varoši, Ljubica je morala ostati kod prijatelja njenog oca Sulejmana Šećeragića. Krajem decembra 1915. napustila je kuću Šećeragića i krenula u Užice ka majci i sestrama.

„Krenusmo. Bio je mraz kakav se lugo pamti. Putovanje je bilo sporo i teško. Sneg je bio veliki. Često smo silazili s konja da bismo se hodanjem malo zagrejali. Moji saputnici su bili dobri, čestiti ljudi. Veoma su cenili starog Šećeragića. Preko Zlatibora smo upadali u sneg do pojasa. Konji su se teškom mukom probijali kroz smetove. Najzad, posle dvadesetak časova, bili smo na prilazima Užicu. Počela sam da drhtim i od pomisli šta ću sve zateći kod kuće, kakve me vesti i saznanja očekuju. Što sam se više bližila kući, sve sam više strahovala. Tako se u meni javiše dve želje: jedna, da što pre stignem, druga, da se put što više oduži… Bojala sam se crnih vesti…

Bio je prvi dan nove, 1916. godine. Nešto oko osam časova uveče bili smo na brdu Dovarju, odakle se vidi ceo grad. Spuštali smo se polako, ulice su bile jako osvetljene, ali nikog živog nije bilo na njima. Kao da sam ulazila u mrtav grad… Najzad sam bila pred kućom! Iz nje je dopirala svetlost, ali je, kao i svuda unaokolo, bilo tiho. Stajala sam nekoliko trenutaka pred vratima, ne usuđujući se da odmah pokucam… Najzad, čuh tihi majčin glas:

– Ko je?

– Ja sam, majko, Ljubica!

Vrata se brzo otvoriše i majka, videći me onako odevenu i s trojicom nepoznatih ljudi, ustuknu uplašena. Brzo skinuh fes s čalmom i nađoh se u njenom zagrljaju… Moji saputnici vezaše konje u dvorištu i uđoše da se okrepe i odmore. Oko nas okupiše se četiri moje sestre i brat. Svi smo plakali od radosti. Ni oni nisu ništa znali o ocu i trojici braće…Napisah pismo puno zahvalnosti porodici Šećeragić i zamolih moje saputnike da ga svakako predaju. Oni obećaše i odoše da završavaju svoje poslove.

Sutradan sam morala la se prijavim vlastima. To je bio moj prvi kontakt sa okupatorom. Začudo, pokaazaše se veoma ljubazni. Čak mi poželeše i dobrološlicu. Rekoše mi da je dobro što sam se vratila, jer su im učiteljice potrebne. Ja sam se, mećutim, držala veoma rezervisano. U stvari, bila sam čvrsto odlučila da se ne bavim učiteljskim pozivom sve dok se ne vrate naši vojnici.”

Ponudili su joj posao učiteljice, ali je rešila da ne radi dok je okupacija i počela je da radi sa ostatkom ukućana na imanju. Otac i brat su se počeli javljati, stizao je i novac od oca. A zatim se on javio iz Francuske gde je počeo da radi kao vaspitač srpske omladine, on je majci predlagao da dovje dece pošalje preko Crvenog krsta kod njega u Francusku na školovanje. Ipak molba Ljubici Čakarević nije bila odobrena, morala je ostati u okupiranom Užicu.

Ipak tokom leta, boraveći u Vrnjačkoj Banji sa sestrom, našla se sa prijateljicom Andrijanom Jeremić koja ju je povezala sa srpskim vojnikom Lunom koji je došao iz sa solunskog fronta da pokupi podatke. Uspela je da ubedi Luna i nekoliko naših vojnika da je povedu nazad na solunski front. Posle mnogo prepešačenih kilometara, skrivanja stigli su blizu srpske vojske na solunskom frontu. Drama je nastala kada su se javili našima, a oni nisu znali da li se radi o  Bugarima ili su zaista naši vojnici. Ipak ubrzo je sve rešeno i mala grupica se našla među svojima.

„Nekoliko vojnika iskoči iz rova i pođe nam u susret. Jedan kaplar istrča i videći me iznemoglu, ranjavih nogu, zgrabi me u naručje i prenese preko žice… Bila sam u poderanim opancima, gotovo bosa. Nastade neopisiva radost. Uvedoše nas u neku baraku i ponudiše kafom… Odnekud doneše cokule i šinjel i dadoše ih meni. Za Luneta je malo ko znao da je prešao u Srbiju. To je bila strogo poverljiva tajna.

Vest o dolasku neobične grupe iz Srbije brzo oko nas okupi vojnike. Bilo ih je iz svih krajeva zemlje i svi su pitali isto: kako je u Srbiji…

Dok su mi previjali rane na nogama, govorila sam o stradanju u otadžbini, o okupatorskim vojnicima koji pale srpske domove, hapse i progone starce, žene, čak i decu… Činilo mi se da svaka moja reč u njima izaziva nestrpljenje da već jednom krenu u proboj fronta.

Tu se našlo dosta Užičana. Svi su pitali za svoje i ja sam neumorno odgovarala ono što sam znala. Među njima bio je i Mališa Stefanović, učitelj, koji se nije odvajao od svog foto-aparata ni u sudbonosnim bojevima. On nas je slikao ispred rovova. Te fotografije su ubrzo stigle na sve naše položaje duž fronta… Čim smo se malo okrepili, uputiše nas najpre u puk, zatim u štab divizije i Vrhovnu komandu.

U štabu divizije slikali smo se sa oficirima i Švajcarcem Arčibaldom Rajsom, koji je bio veliki prijatelj srpskog naroda. On je odlično govorio naš jezik. O njemu sam i ranije slušala i divila mu se. Uživao je veliku popularnost među vojnicima, voleli su ga kao najrođenijeg…

Rajs se raspitivao o stanju u Užicu, u Vrnjačkoj Banji, selima kroz koja smo prošli. Dugo smo pričali i on je brižljivo beležio. Dok smo razgovarali, oko nas se okupilo na stotine vojnika. Kao da ne veruju svojim očima. Prilaze nam, zagledaju nas, grle, plaču, šapuću: „Naši… Otadžbina…“

Plačem i ja od radosti. Najzad sam među svojima. Tražim da vidim brata Milutina. Rekoše mi da je u blizini. Obećaše mi da će ga odmah pozvati telefonom. I, zbilja, zovu ga, rekoše mu da mu je došla sestra iz Užica, on se ljuti, ne veruje, kaže da to s njim neko zbija šalu… Govore mu to i oficiri, ali on ne veruje. Prilazim telefonu i kažem: „Ja sam, Milutine, tvoja sestra, Ljubica…“ Čujem kako grca, guše ga suze… I ja plačem…

Malo kasnije dotrča Milutin. Grli me, odmiče se, zagleda. Kao da ne veruje da sam to ja, njegova sestra.Sedimo i pričamo. Ja njemu o majci, sestrama, Užicu, putu; on meni o ocu, braći Dragutinu i Čedomiru. Živi su, kaže mi, to je najvažnije. Oni su, reče mi, u Francuskoj, otac je vaspitač naših mladića koji su tamo nastavili školovanje.

Vojnici, upaokolo, sede i slušaju naš razgovor. Misle na svoje sestre, majke, žene, decu. Na svoje domove. Ohrabreni su mojim dolaskom. Nestrpljivi su, jedva čekaju trenutak da krenu. Snažni su. Gledam ih i znam da ništa neće moći da ih zadrži kad krenu u juriš. Nema te sile koja će moći da ih zaustavi…

Dok sedimo i pričamo, dotrča jedan oficir i reče da odmah krenemo u Vrhovnu komandu, tamo nas čekaju. Krenusmo u Bukovik. Kako su nas dočekali vojvode i oficiri! Tu sam, prvi put, videla vojvode Stepu Stepanovića i Živojina Mišića. Stegli su mi ruku i čestitali. Govorili su mi da sam junak, da sam došla u pravi čas, da sam prvi vesnik iz porobljene Srbije. Rekoše da me treba i odlikovati. I učinili su to: dobila sam Zlatnu medalju za hrabrost Miloša Obilića.

 

Bili su voljni da mi ispune svaku želju. Verovatno su mislili da ću poželeti da odem u Francusku, da studiram…

– Recite slobodno, učinićemo sve što je u našoj moći – rekoše u Vrhovnoj komandi.

Šta da poželim? Šta da kažem? Setih se one seljanke iz sela Markovića, one plemenite majke dvoje dece, koja je plakala pored svog spaljenog ognjišta… Ona nam je dala torbu punu hrane, ispratila nas do Tijovca i molila da kažemo našim vojnicima da su spaljeni njihovi domovi, da su ucveljene njihove sestre i majke i da – požure… Setih se njenog unezverenog lica, suza…

Oficiri su stajali unaokolo i čekali. Setih se svega što sam preživela za vreme okupacije. Skupih snagu i rekoh u jednom dahu:

– Dozvolite mi da svojom rukom ispalim topovski hitac na bugarske i nemačke rovove! Zbog patnje moga naroda…

Iznenađeni oficiri su se nemo zgledali. Ali, druge nije bilo: to je bila moja želja. Odveli su me u obližnju šumu, gde je dobro skrivena, bila jedna baterija… Cev je već bila uperena prema neprijateljskim rovovima. Kad sam ispalila topovski hitac suze su mi grunule.

Ubrzo su za onim topovskim hicem zagrmeli karteči i zrnad zafijukala. Išla sam od rova do rova i govorila vojnicima kako izgledaju njihove kuće, koliko su ucveljene njihove majke, sestre, kako ih otadžbina željno očekuje… Bili su to dani pred onaj sudbonosni, odlučujući juriš srpske vojske.

Solunci su brzo stigli do Užica. S njima sam stigla i ja.

Od družine s kojom je krenula Ljubica Čakarević u susret borcima solunskog fronta niko više nije živ. Osim Italijana Pege, koji je one noći nestao, i obaveštajca Miloja Petrovića, koga više nikad nije srela, ostali su završili život pre drugog svetskog rata i to pod neobičnim okolnostima.

U osloboćenoj zemlji Ljubica Čakarević je nastavila plemeniti poziv učiteljice. Želela je da nadoknadi sve ono što je izgubila za vreme austrougarske okupacije. Učiteljevala je u Mačkatu, Krvavcima, Tabanovićima, sve u užičkom kraju. Zatim, posle udaje, u Ohridu, Ćićevcu i Ralji, gde je stekla penziju. Tri godine po završetku rata, udala se za Nikolu de Sarna, sina italijanskog diplomate Dionisija, koji je bio konzul u Beogradu. Majka mu je rođena u Perastu. Nikola se rodio u Beogradu, tu se školovao i dugo godina bio šef železničke stanice u Ćupriji, Ripnju, Užicu, gde su se i upoznali. U prvoj godini braka rodila im se kćer Ida. Ona je maturirala u Beogradu, ali je otac želeo da studira u Rimu. Rastanak sa jedinim detetom Ljubici je teško pao i želela je da se ne razdvajaju, pa makar se privremeno svi preselili u Italiju. Tako je i bilo: živeli su neko vreme u Đenovi, Milanu i potom prešli u Rim. Ida je doktor farmaceutskih nauka. Udala se, ali nije zaboravila ni svoju otadžbinu, ni gusle uz čije je zvuke rasla.

 

Ljubica Čakarević je zime provodila u Italiji, leta u svojoj otadžbini. Kad je umro njen muž, sve češće je dolazila u Beograd, gde žive njene sestre Katarina, profesor, i Milica, penioner.

Sudbina je htela da ova junak-žena i veliki rodoljub ne umre u tuđini. Početkom juna 1980. godine došla je u posetu svom bratu Milutinu u Sarajevo. Tu se razbolela i posle nekoliko dana umrla. Sahranjena je na sarajevskom groblju.

Pripremila M. H., foto: www.vesti-online.com

Izvor: sajt www.prvisvetskirat.rs

 

Related Posts

Leave a Comment